Izložba Izvornici, kopije, imitati ima za cilj naglašavanje važnosti izvorne i neposredne interakcije publike sa izvornim muzejskim predmetima, u ovom slučaju predstavljenima putem ekskluzivnih staklenih predmeta iz kolekcije Muzeja antičkog stakla u Zadru, ali i uputiti na posebne situacije kada takav međuodnos nije moguće potpuno ostvariti. Očuvanje autentičnosti muzejskih predmeta jedna je od glavnih zadaća restauratorske prakse u muzejima, što nije nimalo lako ostvariti jer je priroda restauratorskih zahvata takva da se njome zadire u materijalnost predmeta. U nastojanjima da se poštuje izvornost nekog predmeta, ponekad se izrađuju cjelovite reprodukcije bilo od sintetičkih materijala, bilo od materijala istovjetnog izvorniku. Svaka je reprodukcija odraz subjektivnog pogleda na original, interpretacija koja ovisi o iskustvu i znanju onoga tko reproducira. O osobi koja izrađuje reprodukciju ovisi i selekcija informacija koje su sadržane u izvornim predmetima, odnosno donošenje prosudbe koja je obavijest nekog predmeta najvažnija, koja će biti akcentuirana u izvedbi reprodukcije, a koja zatomljena. Ovom se izložbom, uz izvornike Muzeja antičkog stakla u Zadru, Zavičajnog muzeja Biograd na moru, Arheološke zbirke Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zadru te Arheološkog muzeja u Splitu, prezentiraju i staklene kopije muzejskih predmeta iz različitih povijesnih razdoblja izrađene istom tehnikom kao izvornik, ali i više varijanti reprodukcija od zamjenskih sintetičkih materijala ili digitalne tehnologije. Ako želite vidjeti raritete, saznati što su replike, imitati ili surogati posjetite izložbu Izvornici, kopije, imitati, čiji je autor dr. sc. Šime Perović, muzejski savjetnik Muzeja antičkog stakla u Zadru, a koja će u Arheološkom muzeju u Splitu biti postavljena od lipnja do rujna 2023. godine kao i izložba

Antičko staklo u bojama dr. sc. Berislava Štefanca, muzejskog savjetnika Muzeja antičkog stakla u Zadru, kojoj je ovom prigodom dodano nekoliko staklenih predmeta iz južne Liburnije što se čuvaju u Arheološkom muzeju u Splitu. Izloženo je uglavnom ranorimsko namjerno kolorirano stakleno posuđe proizvedeno oblikovanjem pomoću kalupa te puhanjem. Staklo je najstarija ljudska tvorevina - smjesa triju temeljnih komponenti: kvarca iz pijeska, sode iz natrona i vapnenca iz pijeska što je sadržavao smrvljene školjke.

Najstarije je mezopotamsko staklo iz 3. tisućljeća pr. Kr. U posljednjoj je četvrtini 1. st. pr. Kr., u vrijeme cara Augusta, staklarska industrija bila u procesu revolucije izumom tehnike puhanja, ali sve do sredine 1. st. po. Kr. nastavilo se proizvoditi, i tehnikom jezgre i oblikovanjem pomoću kalupa, staklo živih boja i različitih tipova od kojih mnogi vuku helenističko podrijetlo. Rimska tradicija 1. st., Plinije Stariji, vezuje otkriće stakla s feničkom, odnosno sirijsko-palestinskom obalom, gdje su trgovci, da bi pripravili jelo, zapalili vatru podmetnuvši pod kotao grumenje sode s broda, a iz tog je spoja vatre, pijeska i sode poteklo staklo. To se može protumačiti povijesnim kontekstom. Uvjerljiva je, naime,  pretpostavka o migraciji istočnih staklara u Rim i Italiju po inkorporaciji helenističkih kraljevstava u Rimsko Carstvo tijekom 1. st. pr. Kr., što je otpočela Lukulovim i Pompejevim osvajanjima Male Azije, Sirije i Palestine, a kulminirala Augustovom pobjedom nad ptolemejskim Egiptom, kada se u Rimu, u Italiji, utemeljuje staklarska proizvodnja na helenističkoj tradiciji i vrlo brzo je nadmašuje produktivnošću, inovacijama, primjerice u proizvodnji boja (o čemu Strabon) i povoljnim cijenama. Od tada staklo kao skupocjena zamjena za luksuzne i korisne predmete od dragog  ili poludragog kamenja (o čemu Plinije Stariji) postaje jeftino i dostupno gotovo svakom kućanstvu. Staklena sirovina je izrađivana u primarnim radionicama potvrđenim na istoku Carstva.

U Dalmaciji je nađen teret od preko 200 kg staklene sirovine u grumenju (dijelom ovdje izloženo), u krmi broda potopljenog kod rta Glavata na otoku Mljetu, s kraja 1. st. Sirovina je vjerojatno prevožena iz neke istočnomediteranske primarne radionice u Salonu ili neko liburnsko sekundarno proizvodno središte. Staklo se, naime, u sirijsko-palestinskim radionicama oblikovalo u ingote odnosno razbijalo u grumenje kojima se trgovalo na velike udaljenosti do radioničkih središta u kojima su se od njega izrađivali razni predmeti, uglavnom posuđe te nakit i kozmetički pribor. Temeljna se smjesa, prirodno nijansirana zbog prisutnosti metalnih, uglavnom željeznih oksida i sumpora u sastavu, kolorirala u primarnim odnosno u sekundarnim radionicama dodavanjem specifičnih metalnih oksida i promjenom uvjeta u peći. Ovdje je izložen set stolnog posuđa od tipično rimskog smaragdno zelenog stakla kao i set kozmetičkog posuđa od crvenog stakla, oba iz ranorimskih grobova u Zadru. U Liburniji su nađene i figurice od fajanse - kvarcne glinolike glazirane smjese te predmeti od kristaliziranog sintetičkog materijala znanog kao Egipatsko plava rabljena za oblikovanje predmeta ili kao pigment u grudicama (lat. caeruleum).

Recikliranje je aktualno od ranog flavijevskog doba kada bojeno staklo izlazi iz mode što je recikliranje činilo čistim poslom. Od tada se najkvalitetnije posuđe proizvodi od stakla dekoloriranog antimonom i manganom, a na tržištu prevladava prirodno nijansirano posuđe.