Danas je blagdan svetog Anastazija (Splićani ga zovu još i Staš), salonitanskog mučenika, a danas suzaštitnika grada Splita i Splitsko-makarske nadbiskupije. O njegovom životu nemamo sačuvano mnogo podataka. Zna se da je porijeklom bio iz Akvileje (u blizini Trsta) i da je po zanimanju bio tangar (bojadisar sukna). Tijekom najkrvavijih progona kršćana 304. godine, došao je u Salonu. U njoj su u travnju iste godine pogubljeni biskup Domnije (sveti Dujam) i drugi salonitanski mučenici. Na današnji dan 304. godine je pogubljen sveti Anastazije. Za razliku od Dujma i drugih salonitanskih mučenika koji su mučeni u salonitanskom amfiteatru, Anastazije je smaknut utapanjem - oko vrata mu je obješen mlinski kamen te je bačen u more. Bogata salonitanka Asklepija dala je izvaditi njegovo tijelo te ga je položila u svoj obiteljski mauzolej, gdje će biti kasnije pokopani ona i njen suprug. Danas se taj lokalitet zove Marusinac. U prvoj polovici 5. stoljeća je sagrađena trobrodna bazilika istočno od mauzoleja u koju su prenesene Anastazijeve relikvije. Sjeverno od ove bazilike su otkriveni temelji još jedne, koju je danski arheolog i arhitekt Ejnar Dyggve rekonstruirao kao baziliku bez krova (basilica discoperta), dok se neki drugi ne slažu s njim.
Cijeli ovaj sklop Na Marusincu je otkriven slučajno. Don Frane Bulić je to ovako zabilježio: „Jednog dana mjeseca travnja god. 1889 stupi pred Don Franu Luka Milišić-Dodig zvan Labuša te reče, da je u svojemu vinogradu (čest. 972) u Marusincu našao „veliko, veliko, dugo pismo, težko za priniti“ i da skoknem da ga vidim. I popodne istoga dana skokne Don Frane do Marusinca, jednu 600 metara u zračnoj liniji na sjever amfiteatra, te nadje otkrivenu ploču pismom, u kojemu se spominjala, na njegovu veliku radost, bazilika svetoga Anastazija, čuvar koje bio Ivan, brat tadašnjeg namjesnika Dalmacije Marcelina: Johannes peccator et indignus presbiter… Marcellino suo proconsule nato germano… Anastasii servans reverenda limina sancta. Evo uz baziliku Dujma biskupa i mučenika solinskoga, glavnoga pokrovitelja grada i biskupije splitske, otkrivene u Manastirinama, evo i one Anastazija (Staša), drugoga glavnoga mučenika supokrovitelja grada i biskupije splitske! Koje veselje!
Platio Don Frane dobro natpis, te šnjim brže bolje u arheološki Muzej u Split, jer ondje ostavljen, a dobro plačen, mogao je još valjda stradati (Br. 1573 Kat. A).
Ako je nadgrobna ploča s natpisom na prvobitnomu svojemu mjestu, a nema sumnje da jest – ovako je umovao Don Frane – tada grob izpod nje jest Ivana čuvara bazilike. Grob čuvara mora da leži ne u crkvi nego u atriju. A kada grob leži u atriju, tada bazilika mora da leži orientirana odavle na istok. I Don Frane pregleda odmah svu okolicu te zapazi u oranici na istok veliku gomilu kamenja. Ali ona je u zemlji (čest. 964) ne Milišića Luke – Labuše, nego troje braće Milišića Mate, Ivana i Duje pok. Marka. Izmjeri on sve ovo okom; gomila mora da pokriva absidu bazilike, a ova je po prilici tada toliko duga, toliko široka. Hoće Don Frane da kupi odmah u Labuše njegov mali vinograd gdje našast Anastazijev natpis, ali Luka neće pa neće da proda.
A.Eh! pa do dobro, kada Labuša neće da proda, treba da Don Frane čeka i muči i ne ide više na zemlju Labuše ni na onu braće Milišića. Jer da on bude na zemlju još koji put došao, onuda se vratio, bile bi „skočile uši“ – tako Solinjani kažu – i Labuši, t. j. bila bi poskočila cijena zemljama. Don Frane dakle mučao i čekao. Prošla već godina dana i eto Labuše u Don Frane da će mu prodati vinograd, da mu naime isplati sav dug u novcu što duguje jednomu odvjetniku u Splitu, a taj bio glavom Dr. Srečko Karaman, čestit Hrvat, otac kolege Don Frane u Konservatorskomu Uredu u Splitu, a eno mu sada i nasljednika a to je Dra Ljube Karamana. „Koliko duguješ, Luka, odvjetniku Dr. Karamanu?“ – zapita Don Frane. „Ravno 1000 fiorina, - odgovori Labuša. – Ali znajte, Don Frane, da mu odavna, otkada sam digao novac, nisam nikad ni novčića u ime kamate platio.“ „A kamata?“ Toliko na godinu. Don Frane izračuna odmah koliko se novca hoće, zgrabi dvije hiljade fiorina, te brže bolje u Dra Karamana, da mu vas dug Labušin isplati, te zatim ravno s Labušom u bilježnika, da odmah sklopi dotičnu kupoprodajnu pogodbu. I iskopine u vinogradu Labušinovu u Marusincu malo kasnije započele.“ (anegdota je preuzeta u cijelosti iz članka Arsena Duplančića, Nekoliko doživljaja don Frane Bulića iz njegove neobjavljene knjige o Saloni, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 79, Split 1986, str. 315-348).
Natpis svećenika Ivana je jedan od zadnjih salonitanskih natpisa pisan stihovima (poč. 6. st.):
† Hic iacit(!) Iohannes / peccatur(!) et in/dignus presbiter(!) // †Expleto annorum cir/culo quinto hunc(!) / sibi sepulcrum Io/hannis(!) condere iussit / Marcellino suo procon/sule nato germano prae/sente simul cunctosque(!) // nepotes(!) ornavit tumolum(!) / mente fideli defunctus acces/sit obsis(!) una cum coniuge natis / Anastasii servans reverenda / limina s(an)c(t)i tertio post decimum / Augusti numero mens(is) ind(ictionis).
Prijevod:
Ivan, grešnik, tu leži, svećenik nedostojan toga.
Godinam ispuniv svojim peti krug dobni za redom
grob taj Ivan je dao, narediv, podignut sebi;
rođeni brat mu Marcelin, prokonzul, nazočan bješe,
uz njega, zajedno, bjehu i brojni nećaci svi mu.
Umrijevši čistom je vjerom grobu tom ukras sad dao;
priključi sad se, ko jamac, skupa sa suprugom, djeci
čuvajuć pragove časne Anastaziju svetom.
Mjeseca augusta, trinaestog dana po redu,
za indikcije druge, vrijeme svog okonča vijeka.
(prijevod: Duje Rendić Miočević)
Pojedine dijelove ovog natpisa je preuzeo don Frane za svoj epitaf na sarkofagu na Manastirinama.