Pregled zbirke

Numizmatička je građa Arheološkog muzeja u Splitu Statutom iz 1978. godine izdvojena iz Arheološkog odsjeka u Numizmatički kabinet, koji je godine 1984. preimenovan u Numizmatičku zbirku. Prvi je kustos Zbirke bio Ivan Marović, potom je kustosica postala Maja Bonačić Mandinić. Numizmatička zbirka sadrži oko 70 tisuća primjeraka novca iz povijesnih razdoblja koja su ostavili traga na području istočnojadranske obale i zaleđa, kao i zbirku medalja, uglavnom novodobnih. Zbirka novca sastoji se od antičkog, srednjovjekovnog i novovjekovnog novca, zlatnog, srebrnog, brončanog i papirnatog. Antički novac predstavljaju zbirke grčkog i rimskog novca. Skupina kasnoantičkoga i ranobizantskoga te barbarskog novca prelazna je skupina prema zbirci srednjovjekovnog novca koju čine bizantski novac, srednjovjekovni novac dalmatinskih gradova i Venecije, kao i drugih gradova na području Italije, te u manjoj mjeri novac drugih europskih gradova i vladara. Skupini novovjekovnog novca pripada novac od kraja 15. st. do danas. Među  grčkim novcem možemo istaknuti skupinu grčko-ilirskog novca, koja je specifična za Dalmaciju. Nju čini novac grčkih kolonija i ilirskih plemena, odnosno vladara na području istočnojadranske obale s otocima. Rimski novac sastoji se od zbirke republikanskog novca i zbirke carskog novca. Novac najvećim dijelom potječe s arheoloških istraživanja u Dalmaciji. Velik dio Numizmatičke zbirke popunjen je otkupom ili donacijama pojedinaca koji su primjerke novca naslijedili ili slučajno našli. Znatan dio Zbirke nastao je nabavljanjem većih privatnih zbirki kolekcionara entuzijasta, koje su nastale sakupljanjem novca na širem području Dalmacije, a osobito su povezane uz lokalitete antičkih gradova na mjestu današnjeg Visa, Staroga Grada i Starogradskog polja na Hvaru, Korčule, Solina, Trogira, splitsko-solinsko-kaštelanskog polja, Vida kod Metkovića i drugih naselja iz doba antike u Dalmaciji. Najpoznatije su zbirke Stockert, Zanella, Doimi, Bučić, Machiedo, Kalođera, Marun, Lukanović, Danielov, Fanfogna, Vidović i Posinković. Vrijedan dio zbirke čine ostave novca. Najranija je ostava sa 44 primjerka brončanog novca Farosa, s prijelaza 3. i 2. st. pr. Kr., nađena u Vrbanju na Hvaru. Iz 2. st. pr. Kr. je ostava sa 114  primjeraka rimskoga republikanskog novca iz Zasioka kod Sinja, a s kraja 1. st. pr. Kr. je skupni nalaz pet hemidrahmi, srebrnog novca Likijske lige, iz Dola na Visu. Iz vremena Rimskog Carstva istaknimo ostavu s više od 200 primjeraka brončanog novca iz 1. - 2. st., najvećim dijelom sestercija, kao i ostavu s oko 140 antoninijana iz 3. st., s područja Dugopolja, zatim ostavu sa 78 rimskih denara i antoninijana iz Visa. Od bizantskih ostava spomenimo onu koju čini više od 60 bizantskih zlatnika i nakit iz Vida kod Metkovića, antičke Narone, iz 6. st., zatim 168 primjeraka bizantskoga brončanog novca solinske kovnice sa Čiova, također iz 6. st. Srednjem vijeku pripada dio ostave sa 23 komada bizantskih zlatnika Argira III., iz 11. st., ostava  iz Klobuka kod Ljubuškog, kao i ostava sa 154 spalatina, uz nekoliko primjeraka novca Venecije i Verone, iz  Turske peći, spilje na južnoj padini Mosora, iz 12. - 14. st. Nadalje, u Jelsi na otoku Hvaru nađena je ostava španjolskih talira iz 17. st., ukopana u nekom zidu.

U Numizmatičkoj zbirci Arheološkog muzeja u Splitu sakupljeni su primjerci mnogobrojnih tipova novca u optjecaju od početka korištenja novca do danas na području Dalmacije, koji čine reprezentativnu zbirku objedinjenu na jednome mjestu. Taj novac općenito, a osobito onaj kojemu je nalazište točno poznato, predstavlja materijalnu povijesnu baštinu. Kao takav dokumentira i upotpunjuje naše spoznaje o određenim povijesnim osobama i povijesnim trenutcima, događanjima na političkom i gospodarskom planu, te općenito svjedoči o načinu življenja ovoga kraja.



Stalni postav

Grčki novac

Izloženi grčki novac podijeljen je prema geografskim cjelinama: grčko kopno, otoci, crnomorski i maloazijski gradovi i Makedonija; Velika Grčka i Sicilija; grčke kolonije na istočnom Jadranu i Iliri. Unutar pojedine cjeline novac je složen kronološkim redoslijedom. 

Najstariji izloženi novac su drahme Egine, koje ujedno spadaju među najraniji novac koji je ikad bio u upotrebi, emitiran u razdoblju od 650. do 550. g. pr. Kr. Iz razdoblja kasnog arhajskog i početka klasičnog razdoblja grčke prošlosti, konca 6. st. i početka 5. st. pr. Kr., izložene su tetradrahme i drahme Atene i Arga, zatim tetradrahma Abdere i stater grada Krotona u Velikoj Grčkoj (Magna Graecia). Stater grada Krotona od posebne je vrijednosti u splitskoj zbirci. Nađen je u Vičjoj luci na Braču i svjedoči o vezama grčkih gradova s istočnojadranskom obalom početkom 5. st. pr. Kr. Iz  klasičnog razdoblja grčke prošlosti, 5. st. i prve polovice 4. st., izložen je novac Atene, Korinta, Arga, stater grada Metaponta u Lukaniji (Magna Graecia), trioboli tračkog Hersoneza, zatim stateri Korkire, otoka na granici Jonskog i Jadranskog mora. Najbrojniji je novac helenističkog razdoblja, s kraja 4. st. te iz 3. i 2. st. pr. Kr.; izložen je novac Sirakuze na Siciliji te gradova s područja italskog kopna, Neapolisa, Tarenta, Metaponta, Velije i Turija. Od gradova s grčkog kopna i otoka zastupljen je opet novac Korkire, Tebe u Beociji, ponovno novac Atene, novac Sikiona, Roda, otoka u maloazijskoj pokrajini Kariji, zatim drahme crnomorskoga grada Istra, novac Filipa II., kao i postumne emisije Aleksandra Makedonskog. To je vrijeme postojanja grčkih kolonija na istočnojadranskoj obali i općenito pojačanih veza grčkih gradova, bilo na grčkom kopnu bilo u južnoj Italiji i na Siciliji, s jadranskom obalom. U 3. i 2. st. pr. Kr. kao sredstvo plaćanja na ovom području u trgovini, a vjerojatno i za plaćanje vojske, ističu se drahme Apolonije i Dirahija. Jadranske kolonije Isa, Far i Herakleja kovale su od 4. st. do otprilike prve polovice 2. st. pr. Kr. brončani novac koji je bio namijenjen lokalnoj upotrebi. Far je u vrlo maloj emisiji kovao i srebrni novac. Izložen je primjerak novca Korkire Melaine, kolonije na Korčuli koju su osnovali Isejci krajem 3. st. pr. Kr. Na prijelazu 3. u 2. st. pr. Kr. na srednjodalmatinskom i južnodalmatinskom području u optjecaju je novac ilirskog vladara Baleja, brončani i u manjoj mjeri srebrni. Izloženo je i nekoliko primjeraka ilirskog novca koji se češće nalazi na jugu Dalmacije i u crnogorskom primorju. To je novac plemena Daorsa, koje je obitavalo na području Hercegovine, potom novac kralja Gencija, novac gradova Rizona – Risna u Boki kotorskoj te Skodre – Skadra i Lisa – Lješa u Albaniji.

Rimski republikanski novac

Najraniji novac korišten otprilike od 4. st. pr. Kr. na području italskog poluotoka bio je velik, težak i izrađen lijevanjem u bronci. Početkom 3. st. pr. Kr. Rimljani su, radi lakše trgovine s drugim gradovima, započeli s kovanjem srebrnih didrahmi i nešto lakšeg brončanog novca, litre. Od oko 225. g. pa do otprilike 213. g. kovani su srebrni kvadrigati, koji su ime dobili prema prikazu Jupitera u četveropregu na naličju. Na licu ovog novca prikazana je tzv. janiformna glava, prikazana poput boga Jana (Janus), s dva lica. Po završetku 2. Punskog rata, 211. g., započinje se s kovanjem srebrnog denara i polovice njegove vrijednosti, kvinara, kao i brončanog novca smanjene težine. Na srebrnom novcu najčešće je bila prikazana glava božice Rome, s kacigom, a na naličju Dioskuri na konjima ili božica Luna, ili Viktorija kako upravlja dvopregom. K tome, ponekad su prikazivane osobe ili božanstva značajna za grad Rim, ili pak neka epizoda iz rimske povijesti. Nominale brončanog novca bile su as, s prikazom glave boga Jana; semis, s prikazom glave boga Saturna; triens, s prikazom glave Minerve; kvadrans, s prikazom glave Herkula; sekstans, s prikazom glave Merkura, te uncia, s prikazom glave Belone, božice rata. Na naličju brončanog novca u pravilu je bio prikazan pramac broda. Ove vrijednosti novca zadržale su se praktički do kraja Republike, a nastavile su se, uz određene promjene, kovati i u početnom razdoblju Carstva. 

Izloženi su primjerci srebrnog i u manjoj mjeri brončanog republikanskog novca. Najstariji izloženi primjerak je didrahma iz razdoblja 265. - 242. g. pr. Kr., a najmlađi su denari Marka Antonija iz 32. - 31. g. pr. Kr. 

Rimski carski novac

Novac kovan u prva dva stoljeća Rimskog Carstva je zlatnik, aureus, te njegova polovica kvinar; srebrni denar i njegova polovica kvinar; brončani ili mjedeni sestercij, dupondij, as i kvadrans. Početkom 3. st. car Karakala počeo je s kovanjem srebrnog novca antoninijana u vrijednosti od dva denara. S vremenom je njegova vrijednost, zbog inflacije, padala, a udio srebra u njemu se smanjivao, tako da je na kraju postao u potpunosti brončani; poznajemo ga po nazivu radiatus, što ga je dobio po zrakastoj kruni na glavi cara prikazanoj na licu novca. Car Dioklecijan, koji je vladao od 284. do 304. g. i koji je proveo reformu novca, izdao je zlatnik aureus, srebrni novac argenteus i brončani nummus, koji se katkad navodi i kao follis. Car Konstantin I., koji je vladao od 307. do 337. g., ponovno je reformirao novčani sustav: smanjio je težinu brončanog numusa, umjesto zlatnika aureusa uveo je teži solid i njegove frakcije semis i skripul. Srebrni novac nazvan je silikva. Sinovi cara Konstantina I. Konstans i Konstancije uveli su 346. g. veliki brončani novac centenionalis, čije je emitiranje trajalo oko 10 godina. Na licu carskog novca bio je prikazan portret cara ili portreti članova njegove obitelji, a na naličju likovi božanstava, personifikacije vrlina, određene građevine ili pak prizori koji su se mogli povezati uz carsku propagandu. U stalnom postavu izloženi su primjerci novca gotovo svih careva do 4. st., od Augusta do Romula Augustula, najvećim dijelom srebrni i brončani; neki su carevi predstavljeni i zlatnicima, poput Augusta, Tiberija, Klaudija, Vespazijana, Trajana, Hadrijana, Marka Aurelija, Galijena, Aurelijana, Dioklecijana. Zlatnicima su osobito dobro zastupljeni carevi iz vremena kasne antike, iz 4. i 5. st., Konstantin I., Konstancije II., Magnencije, Valentinijan I., Valens, Gracijan, Valentinijan II., Teodozije, Magnus Maksim, Flavije Viktor, Arkadije, Honorije, Konstancije II., Ivan, Teodozije II., Valentinijan III., Marcijan, Avit, Lav I., Libije Sever, Antemije, Julije Nepot, Zenon, Bazilisk i Romul Augustul.

Bizantski novac

Rimsko Carstvo je nakon smrti cara Teodozija I. godine 395. podijeljeno na Istočno i Zapadno. Car Istočnog Rimskog Carstva bio je Teodozijev sin Arkadije, a Zapadnog Rimskog Carstva njegov mlađi brat Honorije. Zapadno Rimsko Carstvo propalo je godine 476. pod najezdom barbara, a Istočno Rimsko Carstvo, Bizant, održalo se sve do 1453. godine. U numizmatici se pod pojmom bizantskog novca razumijeva novac od cara Anastazija do cara Konstantina XI. Paleologa. U Muzeju su izloženi primjerci novca od cara Anastazija do cara Romana III. Argira, do 11. st., jer se to razdoblje okvirno poklapa s datacijom ostalog izloženog arheološkog materijala. Iz 6. st. zastupljen je novac careva Anastazija, Justina I., Justinijana I., Justina II., Tiberija II.; s prijelaza 6. na 7. st. je novac Mauricija Tiberija; iz 7. st. je novac Foke, Heraklija, Konstansa II., Konstantina IV., Justinijana II.; iz 8. st. je novac Tiberija III.,  Lava III., Konstantina V.;  iz 9. st. je novac Teofila, Mihovila III., Bazilija I.; iz 10. st. je novac Konstantina VII., Ivana I. Cimiska; prijelaz s 10. na 11. st. zastupljen je novcem cara Bazilija II.; na kraju je izložen novac Romana III. Argira iz 11. st. Osim toga izložene su i četiri ostave novca iz ovog razdoblja, ostava sa 168 komada brončanog novca solinske kovnice iz vremena cara Justinijana, sa Čiova, ostava nađena u Solinu, sa 51 komadom brončanog novca careva od Justinijana do Heraklija; izložena je i tzv. ostava Urbika, iz Narone, sa zlatnim nakitom i 60 komada zlatnika od Justinijana do Mauricija Tiberija, te ostava sa 23 zlatnika Argira III. iz Klobuka.