Povijesni pregled
U jednome od najljepših zaljeva na istočnoj jadranskoj obali, uz deltu rijeke Salon (danas Jadro), nastala je Salona, glavni grad rimske provincije Dalmacije. Povoljan zemljopisni položaj na sredini istočnojadranske obale i dobra prometna povezanost sa zaleđem preko kliškog prijevoja omogućili su gradu brz i nesmetan razvoj.
Salona je, kako navodi Strabon, prvotno bila obalno uporište i luka ilirskih Delmata (’epίneion...tvn Dalmatέwn), koji su, prema novijim arheološkim spoznajama, imali svoju utvrdu (oppidum) na obroncima Kozjaka. Razvila se u neposrednoj blizini Tragurija i Epetija, gradova koje su u 3. st. pr. Kr. osnovali isejski Grci.
U jeku rimskih sukoba s Ilirima za prevlast na istočnojadranskoj obali u Saloni je godine 119. pr. Kr. s vojskom prezimio rimski prokonzul Lucije Cecilije Metel, zbog pobjeda nad Ilirima nazvan Dalmatik (Dalmaticus). Ta zbivanja opisuje povjesničar Apijan Aleksandrijski u djelu Rhōmaiká. U to je vrijeme u gradu uz domaće Ilire i grčke doseljenike živio i velik broj Italika.
Za građanskog rata između Cezara i Pompeja, koji je sredinom 1. st. pr. Kr. silno potresao rimsku državu, Salona je, jer se borila na strani budućeg pobjednika Cezara, dobila status rimske kolonije, s nazivom COLONIA MARTIA IVLIA SALONA, i postala središtem Ilirika, poslije provincije Dalmacije, te sjedištem jednog od triju sudbenih područja provincije. Nakon ugušenja posljednje ilirske pobune (Batonov ustanak), koja je trajala od 6. do 9. godine, za Salonu nastupa razdoblje mira i prosperiteta (Pax romana).
Stara gradska jezgra bila je trapezoidnog oblika, opasana zidinama i utvrđena kulama. Od tog najstarijeg dijela rimskoga grada sačuvao se istočni potez zidina s monumentalnim gradskim vratima. U tom dijelu grada postojale su dvije glavne komunikacije. Prva, koja se naziva i via principalis, protezala se u pravcu istok-zapad (decumanus) te je povezivala istočna i zapadna gradska vrata. Pravcem sjever-jug vodila je druga komunikacija (cardo), uz koju se u jugoistočnom dijelu grada smjestilo glavno gradsko središte, forum s kapitolijem. Od početka 1. st. grad se počeo postupno širiti izvan zidina prema istoku i zapadu.
U vrijeme opasnosti od provala germanskih plemena Kvada i Markomana gradska predgrađa se oko godine 170. također utvrđuju. Salona je kao urbanistička cjelina dobila izduženi oblik, kako ju je već u 1. stoljeću po. Kr. vidio rimski pjesnik Lukan, te je u svojem epu Pharsalia i naziva longae Salonae.
Osobito značajno razdoblje u razvoju grada je doba vladavine cara Dioklecijana (284. - 305.), koji je nedaleko od Salone sagradio velebnu palaču u koju se povukao nakon abdikacije 305. godine. Salona je dobila počasni naslov Valeria po carevu gentilnom imenu. U to je vrijeme Salona napučen grad, koji zajedno s okolicom broji najvjerojatnije oko 60 tisuća stanovnika i u kojemu živo pulsira snažan kozmopolitski duh. Zbog povoljnog položaja privlači mnoge doseljenike, koji su donosili nove običaje i vjerovanja. Uz službenu rimsku religiju u Saloni su egzistirala različita orijentalna vjerovanja, poput kultova Izide i Kibele, a osobito je bilo rašireno štovanje Mitre, maloazijskog božanstva sunca, čija su svetišta pronađena na nekoliko mjesta unutar i izvan grada. U gradu je postojala i židovska vjerska zajednica.
Od sredine 3. st. u Saloni se razvija kršćanska zajednica, što se vezuje uz djelovanje prvoga salonitanskog biskupa Venancija, koji je iz Rima došao sa zadaćom organiziranja crkve u Saloni te širenja kršćanke vjere u unutrašnjost provincije Dalmacije. Venancijevo vjerovjesništvo prekinuto je njegovom mučeničkom smrću u posljednjim godinama vladavine cara Valerijana. Njegov nasljednik, biskup Domnio, Sirijac iz Antiohije, bio je na čelu kršćanske zajednice u vrijeme cara Dioklecijana. Taj je veliki reformator, koji je Carstvu želio vratiti mir i stabilnost, ostao zapamćen kao posljednji rimski car koji je nemilosrdno progonio kršćane. Tako je u Saloni godine 304. u areni amfiteatra pogubljen velik broj kršćana, među kojima je bio i biskup Domnio, najugledniji član kršćanske zajednice.
Dioklecijanov nasljednik car Konstantin izdao je godine 313. tzv. Milanski edikt, kojim kršćanima dopušta slobodno ispovijedanje vjere, a car Teodozije Veliki krajem 4. st. kršćanstvo proglašava jedinom dopuštenom religijom. Te su odluke imale dalekosežne posljedice ne samo za širenje kršćanstva nego i za urbanistički razvoj svih gradova Carstva pa tako i Salone. Glavno gradsko središte premješta se s foruma u istočni dio grada, gdje je početkom 5. stoljeća podignut episkopalni centar s dvojnim bazilikama, krstionicom i biskupskom palačom. Brojne druge crkvene građevine su tijekom 5. i 6. stoljeća sagrađene unutar i izvan gradskih zidina, promijenivši na taj način urbanistički izgled grada. Za potrebe brojčano narasle vjerske zajednice grade se prostrane, trobrodne longitudinalne građevine s istaknutom apsidom, a u istočnom dijelu grada još jedna trobrodna bazilika s krstionicom. Među njima oblikom se izdvaja crkva u Gradini, građevina centralnog tlocrta posvećena Bogorodici. Značenje Salone kao središta kršćanstva potvrđuje činjenica da je početkom 5. st. salonitanski biskup postao metropolitom Dalmacije, a u Saloni su godine 530. i 533. održana i dva važna crkvena sabora svih dalmatinskih biskupa.
Nakon podjele Carstva godine 395. provincija Dalmacija pripala je zapadnom dijelu. Učestali prodori barbara prouzročili su daljnje slabljenje središnje vlasti, što se odrazilo i na političke prilike u provinciji Dalmaciji. U Saloni se ugledni patricij Marcelin godine 461. proglasio kraljem nezavisne Dalmacije. Naslijedio ga je njegov nećak Julije Nepot, koji je vladao i kao posljednji rimski car nakon propasti Zapadnoga Rimskog Carstva. Ubijen je 480. g. u Dioklecijanovoj palači. Nakon toga Dalmacija dolazi pod vlast Odoakara, kralja Italije, a od 493. godine priznaje vlast Ostrogota.
Na početku dvadesetogodišnjega Bizantsko-gotskog rata godine 535. Salonu je osvojio bizantski vojskovođa Mund. Grad je postao značajno vojno uporište Bizanta u daljnjim akcijama protiv Gota. Razdoblje istočnorimske vlasti u Saloni, a osobito Justinijanovo doba posljednje je slavno razdoblje u povijesti grada. Graditeljska aktivnost 6. stoljeća u Saloni nosila je snažan pečat stila Justinijanove epohe i nije se ograničila samo na prostor i građevine unutar gradskih zidina nego je obuhvatila i one smještene izvan zidina, s naglaskom na preuređenu bazilika u okviru starokršćanskih cemeterijalnih kompleksa.
Sredinom 7. st., nakon prodora Avara i Slavena, život u Saloni se gasi i ona prestaje postojati kao antička urbana aglomeracija. Stanovništvo je, napustivši grad, spas našlo u bijegu na otoke i u obližnju Dioklecijanovu palaču, koja postaje jezgra srednjovjekovnoga Splita. Kult salonitanskih mučenika nije nestao, nego je zajedno s njihovim zemnim ostatcima prenesen u Split, koji i u crkvenom pogledu postaje nasljednik Salone.
Prema povijesnim izvorima nakon pada Salone papa Ivan IV. šalje opata Martina u Dalmaciju i Istru da učvrsti vjeru i otkupi kršćane koji su postali roblje te da sakupi i prenese u Rim posmrtne ostatke kršćanskih mučenika. Tako su u kapeli sv. Venancija koju je Papa dao sagraditi unutar bazilike sv. Ivana Lateranskog u Rimu bile položene i relikvije salonitanskih mučenika.
Uz istočne zidine negdašnje rimske metropole Salone naseljavaju se Hrvati i ondje podižu jedno od najznačajnijih središta srednjovjekovne hrvatske države.