Povijesni pregled
Ilirik se u sferi rimskog utjecaja našao još od kraja 3. st. pr. Kr. Rimljani su dugo osvajali delmatski dio Ilirika, od godine 156. pr. Kr., kada rimska vojska razara Delminij (Tomislavgrad), glavno delmatsko središte, do godine 9. po. Kr., kada je, nakon gušenja Velikog ilirskog ustanka (6. - 9. g.) uspostavljena čvrsta rimska vlast u Iliriku, otad u provinciji Dalmaciji, sa središtem u Saloni (Solin). Gaj Julije Cezar, prokonzul u Galiji (59. - 51. g. pr. Kr.), bio je istodobno i prokurator Ilirika. Tada je Ilirik postao provincija, koju je Cezar osobno posjetio 54. g. U vrijeme građanskog rata između Cezara i Pompeja (49. - 48. g. pr. Kr.) rimski građani u Saloni, uglavnom poduzetnici, staju na stranu Cezara, dok se grčka Issa (Vis) i neke ilirske zajednice svrstavaju uz Pompeja. Isa će pogrešan politički potez platiti gubitkom samostalnosti.
U Saloni je vjerojatno već u Cezarovo doba bila osnovana kolonija rimskih građana, grad najvišeg statusa. Poslije se osnivaju kolonije Iader (Zadar), Narona (Vid), Epidaurus (Cavtat) i Aequum (Čitluk kod Sinja). Dio prostranog agera ili teritorija kolonije je prefektura sa sjedištem u naselju koje ima neke urbane statusne atribute, ali je ovisno o gradu središtu kolonije. Na području salonitanskog agera sjedišta prefektura bila su u Epetiju (Stobreč) te vjerojatno u Faru (Stari Grad na otoku Hvaru), Traguriju (Trogir) i Isi. Na agerima je provedena pravilna katastarska parcelacija ili centurijacija, a zatim se zemljište dodjeljivalo u posjed rimskim građanima, veteranima. Središta tako uspostavljenih ekonomija su villae rusticae, nastanjene pretežito robovima. Služe i kao ladanjski objekti, za povremene boravke vlasnika. Villae rusticae nositelji su antičkoga gospodarstva i načina života izvan urbanih naselja koja su opskrbljivala raznovrsnim dobrima.
U doba cara Augusta organizirane su provincije na širem ilirskom prostoru, a u život provincija prodiru rimske upravne institucije, pravo i običaji, religija. Granica je rimske provincije Dalmacije tekla od ušća Raše u Istri do Snježnika te odatle, crtom južno od Save, preko utoka Sane u Unu do izvorišta Kolubare i Ljiga u današnjoj Srbiji, odakle se spuštala Ibrom na Šar-planinu, potom skretala prema zapadu na rijeku Mati u Albaniji i dopirala do mora; Dalmaciji je pripadalo i istočnojadransko otočje od Kvarnera do Boke. Sjedište je Dalmacije bilo u Saloni, odakle je provincijom upravljao carski namjesnik. Bila je podijeljena u tri sudbena područja, sa sjedištima u Skardoni (Skradin), Saloni i Naroni. U Dalmaciji su u 1. st. bile stacionirane dvije legije, VII. legija u Tiluriju (Gardun) i XI. legija u Burnu (Ivoševci). Aktivne vojne jedinice, nakon okončanja Velikog ilirskog ustanka, u vrijeme rimskog mira (Pax Romana) sudjeluju u gradnji javnih objekata, ponajprije cesta. Cestovni je sustav kroz Dalmaciju uglavnom završen sredinom 1. st. Osim vojske nositelji su romanizacije i urbanizacije italski doseljenici koji nastavaju značajnija središta provincije.
S prekidom rimskog mira i u Dalmaciji se osjećaju posljedice barbarskih provala. Za Marka Aurelija (161. - 180.) i provale germanskih naroda Markomana i Kvada organizira se obrana provincija, a Salona godine 170. gradi bedeme. Stalna opasnost od provala barbara osnažila je vojsku, u koju su pretežno novačeni barbari iz narodâ na granicama te domaće stanovništvo; to je vrijeme poznato kao vrijeme vojničkih vladara, jer legije aklamacijom proglašavaju careve. Tako su časnici proglasili carem Dioklecijana, koji je podrijetlom bio Ilir iz Dalmacije. S Dioklecijanom (284. - 305.) počinje novo razdoblje u povijesti Rimskoga Carstva.
Pregled zbirke
U Rimsko-provincijalnoj zbirci čuva se više od sedamnaest tisuća predmeta. Nastala je uglavnom na temelju nalaza i otkupa građe s raznih lokaliteta, poglavito iz Salone, potom iz Narone, Aserije (Podgrađe) i Ise. Dalmatinski su predmeti i oni s nepoznatog lokaliteta.
Inventarne knjige ustrojene u 19. st. vođene su prema materijalima i temama, potom prema razdobljima (Prethistorijska zbirka). U 20. st. ustrojile su se zbirke uglavnom prema razdobljima i lokalitetima (Isa, Salona i Narona). Dok su se Numizmatička i Epigrafička zbirka nastavile voditi u zasebnim katalozima, ustrojena je i inventarna knjiga Ranosrednjovjekovne zbirke. Neki su predmeti, oni s natpisom i reljefima, vođeni u dvije knjige. Objedinjena se antička građa upisivala i dalje u jednu knjigu ustrojenu na stari način, prema materijalima i temama, a u rubrici odjel – zbirka upisivano je antički, i tako uglavnom sve do godine 2005., kada je uveden računalni program M++, koji pridonosi rješavanju slojevitog problema inventarizacije muzejske građe. Uvidom u registraturnu građu razvidno je da je od 1978. do 1984. g. u Antičkom odsjeku bila objedinjena grčka, rimska i starokršćanska građa, koja je godine 1984. podijeljena između različitih zbirki. Rimska je zbirka prvi put ustrojena kao samostalna jedinica godine 1984., kao Rimsko-ilirska zbirka, a današnji naziv nosi od 1993. godine. Kustosi Antičkog odsjeka, odnosno Rimsko-ilirske zbirke bili su don Frane Bulić, Mihovil Abramić, Antun Grgin, Cvito Fisković, Kruno Prijatelj, Mladen Nikolanci, Branko Gabričević, Duje Rendić Miočević, Ante Rendić Miočević, Nenad Cambj, Branko Kirigin, Emilio Marin i Ivo Lokošek. Tek godine 2003. uređen je depo, iz kojeg je izdvojena građa Grčko-helenističke zbirke, ali i danas se u njemu, zbog nedostatka prostora, čuva građa Rimsko-provincijalne, Kasnoantičke i Epigrafičke zbirke te Priručne zbirke i lokaliteta Salona.
U stalnom je postavu, otvorenom godine 2000., i u lapidariju, preuređenom godine 1970. za novi stalni postav, otvoren u povodu 130. obljetnice Muzeja, izloženo oko tisuću i šesto predmeta iz Rimsko-provincijalne zbirke. U stalnom su postavu izlošci u prednjem dvorištu, trijemu, atriju, hodniku i velikoj dvorani. Nalazi s različitih vojnih, svjetovnih i sakralnih lokaliteta predmeti su različitih uporabnih, subjektivnih, simboličkih i umjetničkih vrijednosti. Ti nam arheološki nalazi, kao i natpisi, novac te povijesni izvori otkrivaju kako se rađalo, živjelo, redilo, radilo, zabavljalo, vjerovalo, borilo, bolovalo, umiralo u Rimu, u Dalmaciji.
Stalni postav
Kameni spomenici, ujedno ključni spomenici Rimsko-provincijalne zbirke, izloženi su uglavnom u trijemu Muzeja, pretežito u južnom krilu lapidarija, te istaknuti dvojezičnim legendama. Riječ je o spomenicima koji ilustriraju pogrebni kult spaljivanja i sahranjivanja pokojnika svih društvenih statusa i profesija, cehovske, odnosno vojne i gladijatorske ukope, potom o portretnim spomenicima, onima koji svjedoče brisanje spomena na loše vladare (Damnatio memoriae), o vojnim spomenicima, primjerice ulomku tilurijskog tropeja, skulpturama i reljefima s prikazom raznih božanstava, o ulomcima sakralne i profane arhitekture, podnim i grobnim mozaicima. Na više kamenih spomenika nalaze se prikazi uporabnih predmeta i nakita izloženih u velikoj dvorani.
Izlaganje Zbirke u velikoj dvorani započinje vojničkim predmetima; najraniji datirani nalazi su iz 1. st., iz razdoblja kad je gušenjem Velikog ilirskog ustanka uspostavljena čvrsta rimska vlast u Dalmaciji. Svi su spomenici popraćeni dvojezičnim legendama.
U dvjema sljedećim vitrinama izlošci su koji svjedoče o svakodnevnom življenju s motrišta različitih obrta, vještina, znanosti, gospodarstva. Uglavnom je riječ o oruđu datiranom u razdoblje Rimskog Carstva, što znači da ne potječe iz zatvorenih cjelina, te da nije kronološki osjetljivo, odnosno da je bilo u dugotrajnoj uporabi.
U dvije vitrine izložen je toaletni pribor, uglavnom ogledala, strigili, igle ukosnice te balzamariji.
Vjerske prilike u Dalmaciji ilustriraju mali predmeti različitih kultnih, ukrasnih i drugih vrijednosti. Uz figurice vjerojatno iz lararija, kućnih svetišta bogova zaštitnika obitelji, ili iz hramova, izloženi su i predmeti kućnog inventara, dijelovi nošnje i nakita. Takav izbor predmeta ukazuje na prožetost svjetovnog i svetog. Rimski službeni kultovi Jupitera, Junone, Minerve, Neptuna, Marsa, Venere, Apolona, Dijane, Vulkana, Veste, Merkura, Cerere, odnosno dvanaest vrhovnih bogova, koliko su ih imali i Etruščani i Sabinjani, ali i božanstava nižega reda, heroja, careva, njeguju se u gradovima, gdje zarana prodiru i orijentalni kultovi frigijskih božanstava Kibele i Atisa, egipatskih božanstava Izide, Ozirisa, Serapisa, perzijskoga Mitre, koje su u Rim donijeli putujući obrtnici, trgovci, robovi, a carevi uvrstili u rimski panteon.
Nadalje, izloženi su dijelovi nošnje i nakit, koji su pod utjecajem modnog diktata često mijenjali izgled, pa ih držimo preciznim reliktima, odrednicama vremena iz kojeg potječu.
Slijede izlošci koji ilustriraju zabavu, a naglasak je na prikazima teatarskih maski i gladijatora na različitim predmetima.
U šest su vitrina, od kojih jedna sugerira postavljen stol, izloženi predmeti kućnog inventara, počevši od ulaza u kuću (brave, ključevi), preko rasvjete (svjetiljke, svijećnjaci), dijelova pokućstva (brončani okovi ležaljki) i predmeta umjetničkog obrta, do posuđa i pribora za pripravljanje i posluživanje jela i pića.
Nekropole u pet vitrina ilustriraju predmeti izrađivani i rabljeni samo u kultne svrhe i oni za koje se zna da potječu iz određenoga groba. Uz žare za pohranu ostataka spaljenog pokojnika izloženi su uglavnom stakleni balzamariji, od kojih su neki rastaljeni jer su zajedno s pokojnikom gorjeli na lomači kako bi ublažili širenje neugodna mirisa. Svjetlost svjetiljaka obasjavala je pokojniku put kroz podzemni svijet, a štitile su ga izrađevine od kristala, koji ima moć osvježavanja i hlađenja te pomaže umrlom pri prijelazu Flegetonta, rijeke podzemnog svijeta koja teče vatrom i dimom. Osim u materijalu simbolika je i u obliku predmeta i u prikazu. Spomenimo samo jantarne i staklene preslice, krhke za uporabu, kojima se upućuje na aktivnost pokojnice i vrlinu kućanice, ili prikaz zagrljenih Erosa i Psihe na jantarnom prstenju, predimenzioniranom za nošenje, koje je simbol utjehe, blaženstva i spasenja nakon smrti.