Manastirine 

Ruševine bazilike i groblja na Manastirinama najznačajniji su salonitanski starokršćanski kompleks koji se nalazi izvan gradskih zidina. Na sjeveroistočnom dijelu lokaliteta pronađeni su arhitektonski ostatci iz najranije povijesti Salone, datirani u 2. st. pr. Kr. Na prostoru Manastirina je od 1. st. po. Kr. nastala rimska poganska nekropola, što potvrđuju brojni nadgrobni natpisi, kao i zidovi horta, uređene i ograđene grobne parcele.

Na ovom je groblju početkom 4. stoljeća pokopan salonitanski biskup i mučenik Domnio. On je kao misionar došao u Salonu iz Antiohije u Siriji i ubrzo postao biskupom salonitanske kršćanske zajednice. U vrijeme Dioklecijanovih progona kršćana, po zapovjedi upravitelja provincije Marka Aurelija Jula, pogubljen je u areni salonitanskog amfiteatra 10. travnja 304. godine. Domnijevo tijelo položeno je u zidanu grobnicu, na koju je postavljena mramorna nadgrobna ploča (mensa) s njegovim imenom i datumom polaganja u grob. Ubrzo su se uokolo njegova groba počeli ukapati i drugi salonitanski kršćani.

Sredinom 4. st. nad Domnijevim je grobom podignuta jednostavna četvrtasta građevina, memorijalna kapela I. Istodobno se grade i privatne grobne memorijalne kapele, u kojima su smještene grobnice i sarkofazi bogatijih kršćana. Te četvrtaste građevine s apsidom poput prstena su okružile memorijalnu kapelu I. Za germanskih prodora krajem 4. st. kompleks je djelomice porušen, a nad njim je sredinom 5. st. podignuta velika trobrodna bazilika s istaknutom apsidom na istoku. Kapela s grobom salonitanskog mučenika i biskupa Domnija ostala je u svetištu bazilike. U njoj su se nalazili i grobovi Domnijevih nasljednika na biskupskoj stolici koji su ondje sahranjeni tijekom 4. i početkom 5. stoljeća. U blizini Domnijeva groba nalazio se sarkofag mučenika đakona Septimija, kao i relikvije sv. Petra. Pod snažnim dojmom barbarskih razaranja na nadvratniku glavnih crkvenih vrata uklesana je velikim slovima molitva za spas rimske države: DEVS NOSTER PROPITIVS ESTO REI PVBLICAE ROMANAE (Bože naš, budi milostiv rimskoj državi).  

U 6. st. bazilika se preuređuje. Na zapadnoj strani je dograđen narteks s trodijelnim ulazom, a unutrašnjost je opremljena novim namještajem. U središnjem brodu, ispred transepta, podignuta je schola cantorum, prostor za korske pjevače, ograđen plutejima. Postavljena je i nova mramorna oltarna pregrada ukrašena motivom školjaka, koja je prezbiterij s oltarom i grobom mučenika odvajala od ostalog dijela crkve.

Početkom 7. st. bazilika i groblje su opljačkani i djelomice uništeni. Nakon toga crkva je još jednom u cijelosti obnovljena. Pritom je prostor prezbiterija preuređen za hodočasnike koji pohode grob mučenika Domnija. 

Na Manastirinama, najvećem starokršćanskom groblju pod vedrim nebom, sub divo, otkriveni su različiti tipovi grobova. Pokojnici su sahranjivani u amforama, drvenim i olovnim ljesovima, pod tegulama, u zidanim grobnicama i sarkofazima. Na lokalitetu dominiraju sarkofazi izrađeni u domaćim radionicama i od lokalnog kamena koji potječe iz kamenolomâ na Braču te iz Segeta kraj Trogira. Otkriveno je i nekoliko iznimno kvalitetnih i umjetnički vrlo vrijednih uvezenih mramornih sarkofaga. Među njima se ističu dva mramorna sarkofaga s početka 4. stoljeća koji su pronađeni u hodniku sjeverno od bazilike, a čuvaju se u lapidariju Arheološkog muzeja. Na jednome su prikazani likovi i prizori iz mita o Hipolitu i Fedri, a drugi prikazuje Dobrog pastira. 

Na Manastirinama je osobito zamjetna izrazita značajka kršćanskih grobalja tog vremena: nastojanje da pokojnik bude pokopan ad sanctos, što bliže svetim mučenicima. Najveća koncentracija sarkofaga je uokolo groba mučenika Domnija. Ondje je i sarkofag opatice Ivane, koja je kao djevojčica pred naletom Avara i Slavena došla iz Sirmija u Salonu gdje je početkom 7. stoljeća preminula u četrdesetoj godini života.

 

Gradske zidine

Bedemi grada Salone građeni su tijekom nekoliko stoljeća. Stari dio grada imao je trapezoidni oblik i bio je još u 2. stoljeću pr. Kr. opasan zidinama i utvrđen kulama građenim od velikih kamenih blokova. Njihovi ostatci sačuvani su sjeverno i južno od Porta Caesarea. Na sjeveroistočnom kutu starih zidina nalaze se ostatci masivne četverokutne kule.

Pokoravanjem ilirskih Delmata i nastupanjem razdoblja mira, Pax romana, od 1. st. po. Kr. Salona se počinje intenzivnije širiti izvan gradskih zidina. Tijekom ratovanja cara Marka Aurelija s Kvadima i Markomanima na granicama Carstva, oko godine 170., zapadno i istočno gradsko predgrađe opasuju se zidinama i utvrđuju kulama (dosad je otkriveno više od 90 kula). Za gradnju bedema korišteni su postojeći objekti, koji postaju njihovim sastavnim dijelom. Tako je u zapadni bedem istočnoga gradskog proširenja uklopljen nadzemni dio vodovoda, dok je amfiteatar postao dijelom obrambenog sustava. Od tada su se zidine Salone protezale od amfiteatra na zapadu do novih gradskih vrata, tzv. Porta Andetria na sjeveroistoku. Salona je dobila izdužen, eliptičan oblik, s osima dužine oko 1600 m u pravcu istok-zapad i 700 m u pravcu sjever-jug. Opseg zidina iznosio je oko 4080 metara.  

Prema pronađenim natpisima saznajemo da su neke dijelove gradskih bedema gradili Prva delmatska kohorta te odjeli 2. i 3. legije. Bedemi su u idućim razdobljima u nekoliko navrata popravljani, ovisno o ratnoj opasnosti. O obnavljanju kula početkom 5. st., u vrijeme cara Teodozija II., svjedoči natpis uklesan u gradske zidine. Tijekom bizantsko-ostrogotskih ratova, u 1. polovici 6. stoljeća, ulaskom bizantske vojske u Salonu, zidine se popravljaju, a pojedinim četvrtastim kulama dograđeni su trokutasto oblikovani završetci.

 

Akvedukt

U vrijeme cara Augusta sagrađen je vodovod kojim se Salona opskrbljivala pitkom vodom sa samog izvora rijeke Jadro. Dužina vodovoda iznosila je oko 3850 m. Najbolje sačuvan dio trase vodovoda je onaj na potezu sjeverno od episkopalnog centra do nimfeja, koji se nalazi uz južnu stranu Porta Caesarea, odakle se mrežom kanala vodom opskrbljivao stari dio grada. U vrijeme gradnje bedema, godine 170., dio trase vodovoda na potezu istočno od episkopalnog centra do Porta Caesarea inkorporiran je u gradske zidine. Na temelju proračuna kapaciteta vodovodnog kanala vodom se moglo opskrbiti oko 40 tisuća ljudi.

 

Episkopalni centar

Središte starokršćanske Salone smješteno je u sjeverozapadnom dijelu istočnoga gradskog proširenja. Na tom prostoru je u 5. stoljeću sagrađeno reprezentativno biskupsko središte s dvojnim bazilikama, krstionicom i biskupovom palačom. 

Sjeverno od starokršćanskog središta, u blizini gradskih zidina nalazi se građevina koja je podignuta krajem 3. ili početkom 4. stoljeća. Ejnar Dyggve ju je nazvao oratorij A, smatrajući je najstarijom salonitanskom crkvom, koja se nalazila u privatnoj kući nekog bogatog Salonitanca, gdje su se  prije godine 313. u tajnosti sastajali salonitanski kršćani. Pojedini istraživači smatraju da je oratorij uređen još sredinom 3. stoljeća, u vrijeme prvog salonitanskog biskupa i mučenika Venancija. Građevina se sastoji od popločane središnje dvorane s polukružnom kamenom klupom za kler koja je oltarnom pregradom bila odvojena od prostora za vjernike. Glavni ulaz u dvoranu bio je na zapadu, iz dvorišta s fontanom i kantarom. Novijim revizijskim istraživanjima dovodi se u pitanje Dyggveova interpretacija namjene ove zgrade kao domus ecclesiae. Južno od te zgrade, uz gradske zidine, nalaze se ruševine manje građevine koju se smatra oratorijem B.

Kompleks dvojnih, međusobno povezanih bazilika sastojao se od dviju longitudinalnih monumentalnih crkava koje su na zapadu imale zajedničko natkriveno predvorje, narteks. Sjeverna (Basilica urbana), posvećena Kristu, a poslije i Blaženoj Djevici Mariji, imala je kongregacijsku funkciju, dok je južna kao memorijalna crkva bila posvećena lokalnim zaštitnicima. 

Basilica urbana, koja se još naziva i salonitanskom prvostolnicom, najveća je dalmatinska bazilika. Masivni stupovi od bračkoga kamena s korintskim kapitelima dijelili su njezinu unutrašnjost na tri broda. Prezbiterij bazilike obuhvaćao je apsidu i četvrtasti prostor ograđen oltarnom pregradom od mramornih stupića ukrašenih motivom školjaka. U svetištu se nalazila polukružna klupa za kler s katedrom za biskupa, a u njegovu središtu stajao je oltar s ciborijem. Uz zid apside bila je i klupa za niži kler s ophodnim hodnikom. U njegovu podu pronađen je poznati mozaični natpis o gradnji  iz kojeg se doznaje da je gradnju crkve započeo biskup Simferije, a dovršio biskup Hezihije. Natpis se čuva u lapidariju Arheološkog muzeja u Splitu.  Uz sjeverni kut crkve bio je smješten prothesis – prostorija u kojoj su se žrtveni darovi, kruh i vino, pripremali za misu. Diaconicon, prostorija u kojoj su se čuvale liturgijske knjige, crkveno posuđe i svećenička odijela, nalazio se na dnu južnog broda, uz prezbiterij. Interijer bazilike bio je bogato ukrašen višebojnim geometrijski oblikovanim mozaicima koji su prekrivali podove. Na zidovima su se nalazile raznobojne fresko-slikarije, dok su zidovi apside bili obloženi mramorom.

U tijeku preuređenja episkopalnog centra u prvoj polovici 6. stoljeća na mjestu južne, longitudinalne bazilike sagrađena je nova monumentalna crkva u obliku grčkoga križa. Interijer te bazilike također je bio bogatao ornamentiran. Stupovi i pluteji oltarne pregrade ukrašeni su isklesanim monogramima nadbiskupa Honorija II., a podove su u potpunosti krasili mozaici. Križna bazilika je sa sjevernom bila povezana vratima  koja su vodila iz sjevernog kraka križa. U toj novopodignutoj bazilici nastaloj pod bizantskim utjecajem Justinijanova vremena održana su dva koncila svih biskupa Dalmacije, koje je 530. i 533. godine sazvao nadbiskup Honorije II. 

Sjeverno od salonitanske prvostolnice nalazila se krstionica pravokutnog oblika s heksagonalnim krsnim zdencem obloženim mramornim pločama. Zapadno od krstionice smješten je katekumenej, dvorana za vjersku poduku, a istočno pomoćne prostorije: čekaonica i svlačionica. U 6. stoljeću cijeli krstionički kompleks preuređen je tako da je na prostoru nekadašnje pravokutne građevine sagrađena nova, osmerokutna, s križnim zdencem u sredini. Krstionička dvorana iznutra je bila kružnog oblika, raščlanjena polukružnim nišama i masivnim mramornim stupovima. Unutrašnjost baptisterija bila je ukrašena freskama i zlatnim mozaicima, a pod popločan raznobojnim mramorom. Obred krštenja što ga je obavljao biskup bio je iznimno značajan trenutak u životu svakog kršćanina, kao i njegove zajednice. Tom svetom činu prethodila je vjerska poduka i priprema za obred krštenja koja se odvijala u katekumeneju, četvrtastoj prostoriji s polukružnom klupom i podom ukrašenim mozaicima. Posebno se ističe figuralni prikaz dvaju jelena koji piju vodu iz kantara popraćen riječima iz Psalma 42: SICVT CERVVS DESIDERAT AD FONTES AQVARUM, ITA DESIDERAT ANIMA MEA AD TE DEVS (“Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože, za Tobom”), kao  simbol krštenja. Ovaj je mozaik, nažalost, nestao još u prošlom stoljeću, ali su se njegov izgled i natpis sačuvali u crtežu. Nakon obreda krštenja novokrštenici su iz baptisterija kroz otvoreno predvorje ulazili prvi put u salonitansku prvostolnicu. Predvorje je bilo ukrašeno mramornim stupovima s kapitelima dekoriranim likovima ptica grabljivica.

Sjeveroistočno od bazilikalnog kompleksa nalaze se ruševine biskupova dvora, episkopija. Građevina se sastojala od velikog broja prostorija, koje su sačuvane u temeljima. Stambeni dio nalazio se na katu, dok su pojedine prostorije u prizemlju imale i gospodarsku namjenu.  Glavni ulaz se nalazio na istočnoj strani građevine, u tzv. Petrovoj ulici, koja je dobila ime po salonitanskom biskupu Petru (554. - 562.). On je pred glavnim ulazom dao postaviti monumentalni ciborij postavljen na visokim bazama s mramornim stupovima koji završavaju kapitelima na kojima su urezani njegovi monogrami. 

 

 

Terme

Terme su specifično rimske građevine i nezaobilazan dio kulture rimskoga grada. U njima se odvijao intenzivan društveni i kulturni život.

U Saloni su otkriveni ostatci većeg broja privatnih i javnih terma. Uz zapadne zidine istočnoga gradskog proširenja pronađene su tzv. male terme, koje su najvjerojatnije bile u sastavu privatne kuće nekog bogatijeg Salonitanca. Istočno od njih, na mjestu gdje je poslije podignuta salonitanska katedrala, također su se nalazile terme, od kojih je preostao višebojni mozaik s prikazom grčke pjesnikinje Sapfo i devet muza.

Najbolje su sačuvane tzv. velike gradske terme, sagrađene krajem 2. ili početkom 3. stoljeća u istočnom dijelu grada. Građevina je pravokutnog oblika, s tri simetrično postavljene apside na sjeveru i jednom na zapadu.

U termalni kompleks ulazilo se s južne strane, u otvoreno dvorište okruženo trijemom. Na sjeveru se nalazio frigidarium, veća izdužena prostorija s polukružnim bazenom koji se punio hladnom vodom. Lijevo su bile dvije svlačionice, s klupama za sjedenje i otvorima u zidu za odlaganje odjeće. Zapadna prostorija služila je i kao soba za masažu, unctorium. Desno su bili bazeni za tople kupelji i saune: caldarium, tepidarium i sudatorium. Prostorija s apsidom na zapadu u koju se ulazilo iz središnjeg dvorišta, služila je za boravak i vježbanje.

U salonitanskim termama primjenjivao se uobičajen način grijanja, sustavom hipokausta. Iz prostorije u kojoj se nalazilo ložište, preafurnium, topli je zrak strujao među stupićima hipokausta i kroz šuplje keramičke cijevi zagrijavao prostor. Terme su bile lijepo ukrašene, na što ukazuju ostatci fresko-slikarija na zidovima i dijelovi mozaika koji su prekrivali pod.

U kasnoj su se antici tzv. velikim gradskim termama koristili i salonitanski kršćani, o čemu svjedoče dva križa uklesana na dovratcima uz istočni zid kaldarija.

 

Pet mostova

Na području istočnog predgrađa Salone, izvan zidina staroga dijela grada, protjecao je najzapadniji rukavac rijeke Jadro, antičkog Salona. Preko njega je u 1. stoljeću pr. Kr. sagrađen most, s pet lukova podignutih na masivnim pilonima. Izgrađen je od kvalitetno klesanih kamenih blokova poredanih u pravilne redove i povezanih žbukom. Most se nalazio na važnoj regionalnoj cesti, koja je nastavak glavne gradske komunikacije, decumanus maximus, staroga grada. Ta cesta je prolazila kroz istočna gradska vrata, tzv. Porta Caesarea, i neposredno ispred mosta račvala se u dva pravca. Jednim krakom vodila je prema sjeveroistoku, odnosno prema tzv. Porta Andetria i dalje prema unutrašnjosti, a drugim preko mosta prema Epetiju (Stobreču) te zatim na jug uz jadransku obalu. Uz tu cestu i njezine ogranke već su od 1. stoljeća pr. Kr. nastale nekropole, koje se postupno napuštaju širenjem grada prema istoku.

U razdoblju kasne antike sjeverno od mosta podignuta je građevina kojoj se ne može odrediti točna namjena. Možda se radi o radionici za izradbu i bojanje sukna ili o radionici za proizvodnju maslinova ulja. Zapadno od mosta nalazi se cesta popločana nepravilnim kamenjem te ostatci stambenih zgrada.

 

Gradska vrata - Porta Caesarea

Prvobitna jezgra grada Salone bila je opasana zidinama i utvrđena kulama. U vrijeme cara Augusta podignuta su monumentalna istočna gradska vrata nazvana Porta Caesarea. Građena su od velikih pravilnih blokova domaćeg kamena modraca u tehnici opus quadratum. S vanjske strane vrata su bila omeđena dvjema osmerokutnim kulama. Osim što su imala fortifikacijsku funkciju vrata su bila i ishodište cesta koje su Salonu povezivale s najudaljenijim dijelovima Carstva. Porta Caesarea imala su trodijelni ulaz; srednji je bio za kolski promet, a dva bočna, uža, za pješake. U pločniku ceste još su vidljivi duboki tragovi kola, spurillae.  

Vrata su imala dva kata. Gornji, bogato ukrašen kaneliranim polustupovima s kompozitnim kapitelima i raščlanjen prozorskim otvorima, služio je kao obrambena šetnica. Donji kat, s trodijelnim ulazom, bio je jednostavnije ukrašen. Unutar Porta Caesarea nalazilo se omanje dvorište, propugnaculum, čija je funkcija bila vezana uz obranu grada.

Postupnim širenjem grada Porta Caesarea gube namjenu glavnog ulaza u grad i postaju neka vrsta slavoluka. Za vladavine cara Konstancija, u 4. stoljeću, vrata su obnovljena i ukrašena novim dekorativnim elementima, kojima pripada i dio luka s reljefnim prikazom personifikacije grada, salonitanske Tyche. Prikazana je kao mlada žena s raspletenom kosom i krunom u obliku gradskih zidina. U desnoj ruci drži zastavu na kojoj su uklesana početna slova naziva grada: MARTIA IVLIA VALERIA SALONA FELIX, a lijevom se oslanja na modij iz kojega viri klasje.

Vrata su dijelom bila i u funkciji akvedukta. Preko zapadne strane protezao se kanal vodovoda koji je vodom punio nimfej smješten na njihovoj južnoj strani. Odatle se mrežom kanala stari dio grada opskrbljivao vodom. 

Nimfej je imao oblik velikog latinskog slova E. U potpunosti je sačuvan samo donji dio građevine, koji se sastojao od tri reda velikih obrađenih vapnenačkih kamenih blokova. Od gornjeg dijela sačuvala se samo jezgra zida od maltera bez obloge. S jedne i druge strane središnjeg pravokutno oblikovanog dijela nalazi se po jedna kvadratna niša. Južni dio građevine je uništen. Od bazena nimfeja sačuvan je djelomice samo njegov sjeverni zid, a njegovo dno bilo je popločano velikim kamenim pločama nepravilna oblika, na kojima je stajao i donji postroj nimfeja. Oko vanjske strane zida bazena tekao je duboki žlijeb kojim je voda otjecala u odvodni kanal zapadno od nimfeja.  

 

Ilinac –  Insula

Privatne salonitanske kuće do danas su veoma slabo istražene. Na lokalitetu Ilinac, tik uz istočne zidine starog dijela grada, pronađeni su ostatci jedne inzule. To je uobičajeni tip gradske stambene četvrti, koja se sastojala od zgrada na više katova okruženih ulicama s trgovinama u prizemlju. U Saloni su otkrivene dvije gradske ulice koje su zatvarale jednu inzulu od nekoliko zgrada. Na sjevernom dijelu nalazi se niz prizemnih prostorija, u kojima su vjerojatno bili smješteni dućani (tabernae). Inzula je na ovom prostoru sagrađena u 3. stoljeću i bila je u funkciji do propasti Salone.

 

Pretorij - namjesnikova palača

Jugoistočno od Porta Caesarea pronađeni su ostatci jedne luksuzne vile koju se smatra palačom rimskog namjesnika provincije Dalmacije. Kuća se sastojala od nekoliko prostorija i jednog dvorišta. Podovi su bili ukrašeni  mramornim inkrustacijama i višebojnim mozaicima s prikazima likova iz mitologije: Apolona, Orfeja i morskog polubožanstva Tritona. Mozaički tepih s prikazom mitskog pjevača Orfeja pripada nešto starijem razdoblju, dok mozaici s prikazom Apolona i Tritona pripadaju podu mlađe faze i mogli bi se datirati u sam kraj 2. i početak 3. stoljeća. Mozaički tepisi danas se ne nalaze na svom izvornom mjestu, nego su preneseni u Muzej, gdje su i izloženi. Mozaik s prikazom Orfeja spada među iznimna mozaička ostvarenja. Orfej je prikazan unutar središnjeg medaljona kao mladić s lirom u rukama okružen brojnim pticama i šumskim životinjama. Lik Tritona koji izlazi iz mora zauzima prostor središnjeg osmerokuta. U kosi su mu zapletene alge, rakovi i hobotnice. Na trećem, najstarijem mozaičkom tepihu unutar središnjeg medaljona je Apolonovo poprsje; glava mu je ovjenčana lovor i ima liru na prsima. Mozaici koji su krasili podove palače proizvod su domaće, salonitanske radionice mozaika. 

Vila je u 3. ili 4. stoljeću vjerojatno još jednom bila preuređena.

 

Forum 

U jugoistočnom dijelu stare gradske jezgre smješten je forum, središte javnoga i političkog života antičke Salone. Nalazio se na prirodnoj uzvisini, položen u smjeru sjever-jug, uz jednu od glavnih gradskih komunikacija, cardo maximus. Prostor foruma imao je oblik izduženog pravokutnika (45 x 70 m). U vrijeme cara Augusta na njegovoj je sjevernoj strani podignuto vjersko središte grada, kapitolij, s hramovima posvećenima kapitolijskoj trijadi (Jupiteru, Junoni i Minervi). Kompleks kapitolija sastojao se od tri odijeljena arhitektonska elementa. Sa svake strane središnje građevine nalazio se hram s pročeljem okrenutim prema forumu. Gradska vijećnica, curia, sagrađena je u 1. stoljeću i imala je dvije pravokutne prostorije s apsidom na istoku. Sjeverno od foruma otkriveni su ostatci gradskih terma iz ranoga carskog razdoblja, čija je unutrašnjost bila bogato ukrašena mozaicima i raznobojnim mramorom. Gradska bazilika koja je u antičko vrijeme imala funkciju sudnice nije pronađena.

U 2. i 3. stoljeću prostor foruma je proširen, izgrađeni su novi trijemovi i obnovljeni kapitolijski hramovi; popravljena je i kurija, kojoj je interijer ukrašen novim freskama i štukaturama.

U 4. stoljeću Salona postaje kršćanski grad, a forum postupno gubi ulogu gradskog središta. O tome svjedoče i ostatci torkulara pronađeni na prostoru sjeverno od kapitolija.

 

Teatar 

O visokoj razini kulturnog života u gradu svjedoče ruševine teatra, koji je sredinom 1. stoljeća podignut uz zapadnu stranu foruma. Za njegovu gradnju dijelom je korištena  prirodna padina terena. Prema dimenzijama (65 x 58 m) salonitanski teatar spada u teatre srednje veličine u rimskom svijetu. Gledalište, cavea, imalo je polukružni oblik, s dva pojasa sjedala, i moglo je primiti oko 3000 gledatelja. Ispred gledališta nalazila se polukružna orkestra sa sjedalima za više činovnike i gradske uglednike. Vanjski plašt građevine bio je raščlanjen nizom otvora, koje su oblikovali masivni, lučno nadsvođeni piloni. Na njegovoj sjevernoj strani tri pilona su formirala dvojni monumentalni ulaz. U zgradu teatra moglo se ući i kroz dva bočna prilaza, parodoi, u prostor orkestre, a odatle u donje redove gledališta. Kazališna predstava odvijala se na uzdignutom podiju, pulpitum, ispred scenske zgrade, čije je pročelje, scaenae frons, bilo bogato raščlanjeno dekorativnim arhitektonskim elementima. Na sredini pročelja nalazila se duboka polukružna niša s glavnim vratima, porta regia, koja su vodila na pozornicu. U Dioklecijanovo vrijeme teatar je preuređen. Pročelje scenske zgrade raskošno je ukrašeno, a s južne strane teatra dograđen je trijem namijenjen publici.

 

Hram

Južno od teatra nalazio se hram posvećen Dionizu ili Liberu. Sastojao se od četvrtaste cele i dubljeg predvorja, pronaos, a na pročelju su se nalazila četiri masivna kanelirana stupa s korintskim kapitelima. Podignut je na visokom podiju s pristupnim stubištem, koje je poslije, u vrijeme gradnje teatra, uklonjeno. 

U posljednjoj građevinskoj fazi, u Dioklecijanovo vrijeme, na bočnim stranama hrama sagrađeni su trijemovi. 

 

 

Kapljuč

Na ovom lokalitetu nalaze se ruševine najstarije salonitanske grobišne bazilike, nazvane bazilikom Petorice mučenika. Podignuta je sredinom 4. stoljeća nad grobovima svećenika Asterija i četvorice vojnika careve straže: Antiohijana, Gajana, Paulinijana i Telija, koji su za posljednjih Dioklecijanovih progona kršćana u travnju godine 304. ubijeni u areni salonitanskog amfiteatra. Njihova tijela sahranjena su na manjem poganskom groblju, koje je tada bilo u sastavu veće, tzv. sjeverne salonitanske nekropole. Nakon ukopa kršćanskih mučenika groblje je poprimilo kršćanski karakter. 

Grobišna je crkva sagrađena kao trobrodna bazilika s istaknutom apsidom na istoku. Tijekom stoljeća nekoliko je puta  pregrađivana i dograđivana. Pročelje crkve je zakošeno, a glavni ulaz nalazio se na zapadnoj strani. Krovnu konstrukciju nosili su zidani piloni, koji su ujedno dijelili središnji brod od pobočnih. Svetište s oltarom i grobom mučenika Asterija bilo je odijeljeno od ostalog dijela crkve oltarnom pregradom ispred koje se nalazila propovjedaonica, ambon. Pokraj nje nalazio se još jedan mučenički grob, sa zemnim ostatcima četvorice pretorijanaca, pokriven masivnom kamenom pločom. Pod bazilike je na zapadnoj strani bio prekriven kamenim pločama, a na istočnoj raznobojnim mozaicima ukrašenim geometrijskim i cvjetnim ornamentima. Mnogi su sadržavali natpise, a jedan spominje i mučenika Asterija. Poslije su uz apsidu bazilike dograđene dvije pomoćne prostorije, prothesis, za pripremanje žrtvenih prinosa, i diaconicon, za svećenike koji sudjeluju u liturgiji.

Crkva je u 6. st. obnovljena. Izvorna oltarna pregrada zamijenjena je novom, s pilastrima ukrašenim urezanim križem i viticama bršljana. Uz zapadnu stranu crkve dograđene su memorijalna kapela i gospodarska zgrada za proizvodnju ulja i vina.

 

Groblje 16 sarkofaga

Sjeverno od salonitanskih zidina, a istočno od Kapljuča nalazi se manji lokalitet poznat pod nazivom groblje 16 sarkofaga. Ondje je godine 1871. pronađeno 16 sarkofaga poredanih u nizu, koji su pripadali poganima i kršćanima. Na polovici sarkofaga sačuvani su nadgrobni natpisi. Svi sarkofazi bili su razbijeni i opljačkani u vrijeme propasti Salone. Sarkofazi su bili postavljeni uz dio ceste koja je obilazila sjeverne zidine Salone spajajući zapadna gradska vrata, koja su se nalazila južno od amfiteatra, i prigradska vrata, koja su se nalazila sjeverno od Porta Caesarea. 

 

Amfiteatar

U sjeverozapadnom kutu antičke Salone nalaze se ruševine amfiteatra, monumentalne građevine podignute u drugoj polovici 2. st. Nakon izgradnje zidina amfiteatar je uklopljen u sustav obrane grada. Građen je na ravnom terenu, osim na sjevernoj strani, gdje je donji pojas gledališta bio položen na prirodnoj padini. Vanjski plašt amfiteatra nosili su masivni piloni ukrašeni polustupovima. Građevina je elipsoidnog oblika, dimenzija 125 x 100 m, a arena, prostor u kojem su se održavale borbe gladijatora, dimenzija 65 x 40 m, bila je omeđena popločanim i natkrivenim hodnikom. Nad njegovim sjevernim dijelom bio je postavljen natpis iz kojega, premda nije u cijelosti sačuvan, doznajemo da je amfiteatar podignut uz novčanu pomoć bogatog donatora, najvjerojatnije Salonitanca. 

Borbe u areni moglo je promatrati oko 17 tisuća posjetitelja. Gledalište je bilo razdijeljeno u tri pojasa, od kojih su dva donja bila predviđena za sjedenje, a treći za stajanje. Komunikacije  u gledalištu temeljile su se na sustavu radijalnih i koncentričnih prolaza. Najviši je pojas u Dioklecijanovo vrijeme natkriven trijemom. Pomoću kolaca pričvršćenih na vanjski plašt građevine cijeli prostor se mogao natkriti platnom, radi zaštite od sunca i kiše. 

Na južnoj strani gledališta nalazila se počasna loža za namjesnika provincije, a nasuprot njoj loža namijenjena gradskim magistratima. Svečane povorke sudionika u borbama ulazile su u arenu kroz glavne ulaze, portae pompae, na zapadnoj i istočnoj strani. Uz njih su se nalazili i kavezi za zvijeri. U središtu arene bio je otvor (porta Libitinae) podzemnog hodnika koji je služio za odnošenje ranjenih i mrtvih gladijatora. Gladijatorsko groblje otkriveno je u blizini amfiteatra, s njegove sjeverne strane.

Unutar supstrukcija južnoga gledališta nalazile su se dvije nadsvođene prostorije u kojima su gladijatori štovali Nemezu, božicu osvete i sudbine. U areni salonitanskog amfiteatra ostavili su svoje živote i prvi salonitanski mučenici. Njima u spomen kršćani preuređuju Nemezina svetišta u memorijalne kapele. U istočnoj su pronađeni ostatci fresko-slika s prikazom salonitanskih mučenika, iznad kojih su stajala i njihova imena. Prilikom pronalaska fresaka bilo je vidljivo jedino ime svećenika Asterija. Te su freske poslužile kao predložak pri izradbi mozaičke kompozicije s likovima dalmatinsko-istarskih mučenika u oratoriju sv. Venancija u Rimu što ga je sredinom 7. stoljeća dao urediti papa Ivan IV.

Do danas su ostali sačuvani samo dijelovi podgrađa amfiteatra te pojedini dijelovi arhitektonske dekoracije. Najveće oštećenje amfiteatar je doživio u vrijeme ratova s Turcima u 17. st., kada je iz strateških razloga srušen po zapovijedi mletačkih vlasti.

 

Marusinac 

Cemeterijalni kompleks na Marusincu sastoji se od mauzoleja i dviju bazilika s grobljem. Na lokalitetu je početkom 4. stoljeća pokopan mučenik Anastazije, koji je u Salonu došao iz Akvileje. Prema legendi, uhićen je i izveden pred sud jer je na vratima svoje tangarske radionice urezao križ. Osuđen je na smrt te je 26. kolovoza 304. godine bačen u salonitanski zaljev s mlinskim kamenom oko vrata. Rimska matrona Asklepija svojim je slugama naložila da njegovo tijelo u tajnosti izvuku iz mora te ga polože u sarkofag smješten u kripti apside obiteljskog mauzoleja na Marusincu. Mauzolej je podignut početkom 4. stoljeća kao pravokutna građevina sa snažnim kontraforima na vanjskom plaštu i upisanom polukružnom apsidom. Prostor sa sarkofagom mučenika Anastazija zidom je bio odvojen od ostalog dijela, gdje su poslije sahranjeni Asklepija i njezin suprug. U gornjem dijelu zdanja nalazio se prostor namijenjen za obavljanje privatnog kulta mrtvih i kulta mučenika. Upravo je pokop mučenika Anastazija potaknuo pokope i drugih kršćana na ovom prostoru.

Na Marusincu su u 5. i 6. stoljeću pokapani salonitanski biskupi i svećenici. S tog lokaliteta potječe i mramorna pločica s urezanim imenom aleksandrijskog mučenika Menasa, koja svjedoči o postojanju njegova kulta. Na Marusincu, kao i na drugim salonitanskim kršćanskim grobljima, osim grobova biskupa, svećenika te istaknutih i bogatih pojedinaca, postoje i jednostavniji grobovi običnih građana. 

U prvoj polovici 5. stoljeća istočno od mauzoleja sagrađena je velika trobrodna bazilika posvećena kultu sv. Anastazija. Sarkofag s tijelom mučenika nalazio se u svetištu bazilike. Na prednjoj strani bio je otvor (fenestella confessionis) koji je vjernicima omogućavao pristup relikvijama i njihovo dodirivanje. Nad sarkofagom je bio oltar s ciborijem na četiri mramorna stupa ukrašena reljefno izvedenim motivom lišća vinove loze. Prezbiterij je oltarnom pregradom odijeljen od ostalog dijela crkve, a sa strana u vrhu lateralnih brodova nalazili su se prothesis i diaconicon. Ispred prezbiterija bio je prostor za korske pjevače, schola cantorum. Interijerom su dominirali monumentalni stupovi koji su crkvu dijelili na tri broda. Višebojni, bogato ornamentirani podni mozaici krasili su njezine podove. Bazilika i mauzolej bili su povezani atrijem okruženim trijemom. 

Uz baziliku posvećenu kultu mučenika Anastazija otkriveni su ostatci još jedne, sjeverne, bazilike. Ejnar Dyggve tu je baziliku rekonstruirao kao građevinu bez krova, tzv. Basilica discoperta. Postoje međutim i mišljenja da se radi o uobičajenom tipu trobrodne bazilike s krovom. Podovi  su bili pokriveni raznobojnim mozaicima kvalitetne izradbe u kombinaciji s mramornim popločenjima.  Ispod poda apside pronađeni su brojni sarkofazi i zidane grobnice.

Štovanje mučenika Anastazija na Marusincu potvrđeno je i početkom 7. stoljeća, kada je u samom sutonu antičke Salone u portiku sjeverne bazilike, “čuvajuć pragove časne Anastaziju svetom”, pokopan “grješnik i nedostojni svećenik” Ivan.

 

Gradske nekropole

Rimski običaji i zakoni nisu dopuštali da se mrtvi sahranjuju u gradu. Stoga su Rimljani svoje pokojnike pokapali uz ceste koje su vodile izvan grada. Prostor uokolo grada Salone bio je namijenjen pokapanju u nekropolama koje su se formirale uz ceste i putove. 

Najpoznatija salonitanska nekropola je ona zapadna. Nastala je uz cestu koja je iz Salone vodila prema Traguriju, a širenjem grada postupno se povlačila i širila dalje prema zapadu. Najistočniji nalaz s ove nekropole je mauzolej obitelji Lolija, datiran u početak 1. stoljeća. Mauzolej se nalazio u dijelu nekropole koji je razrušen u vrijeme kad je prostor zapadnoga gradskog predgrađa ograđen zidinama. Brojni nadgrobni spomenici sa zapadne nekropole razbijeni su i ugrađeni u gradske zidine. Među njima se ističu ara Pomponije Vere i stela Gaja Utija.

Najbolje sačuvan dio te nekropole nalazi se zapadno od amfiteatra. S obje strane ceste nalazile su se ograđene grobne parcele, horti, u kojima su pokapani pripadnici šire obitelji tijekom duljega vremenskog razdoblja. U središtu je na povišenom podiju stajao glavni spomenik (najvjerojatnije ara), koji je pripadao vlasniku parcele, a uokolo njega bili su grobovi drugih članova obitelji. Na zapadnoj nekropoli pokapalo se od 1. st. do početka 4. st.  Najveći broj ukopa bio je u urnama. Prihvaćanjem inhumacije, od kraja 2. stoljeća pokojnici su sahranjivani u drvenim sanducima, amforama, pod tegulama te u zidanim grobnicama i sarkofazima.

Uz cestu koja je kroz Porta Caesarea izlazila iz starog dijela grada i pružala se prema Klisu i dalje u zaleđe, formirala se istočna nekropola. U početku se i ta nekropola nalazila na prostoru na koji će se poslije proširiti grad, a nakon izgradnje bedema dijelovi nekropole koji su ostali unutar fortifikacija postupno prestaju funkcionirati te se može pratiti proces poput onoga na zapadnoj nekropoli. U okviru te nekropole na predjelu Bilankuše pronađeni su i grobovi vojnika VII. legije. 

Jugoistočna nekropola formirala se uz cestu koja je prelazila preko pet mostova i pružala se prema Epetiju i dalje na jug. Ondje su pronađeni iznimno vrijedni nadgrobni spomenici, koji su pripadali istaknutim članovima gradske uprave. Dio te nekropole ostao je unutar gradskih zidina i vjerojatno je još neko vrijeme bio u funkciji nakon njihove izgradnje godine 170. 

Sjeverna nekropola nastala je duž ceste koja je obilazila sjeverne bedeme staroga grada, pružala se paralelno s njima i širila dalje prema sjeveru. 

U okviru poganskih nekropola pokapani su i salonitanski mučenici. Nad njihovim grobovima nastale su cemeterijalne bazilike s kršćanskim grobljem uokolo. Organizacija tih cemeterija i njihov izgled su za razliku od poganskih bili uvjetovani ukapanjem oko grobova mučenika. Najpoznatija salonitanska kršćanska groblja (Kapljuč, Manastirine i Marusinac) otkrivena su na prostoru sjeverne nekropole. Na južnoj nekropoli, na lokalitetu Crikvine, pronađen je još jedan kršćanski cemeterij s bazilikom.