Godine 1878. Mihovil Glavinić i Josip Alačević pokrenuli su muzejsko glasilo
Bullettino di archeologia e storia dalmata čiji je program, kako kažu, sadržan već u naslovu
časopisa, a to su arheologija i povijest Dalmacije. Godine 1884. na mjesto suurednika umjesto
Glavinića dolazi Bulić, koji će 1888. u potpunosti preuzeti uređivanje časopisa i to će raditi do
1920., kad mu se pridružuje Mihovil Abramić. Tako je ostalo do XLIX. sveska (1926. - 1927.,
tiskan 1928.), a od tada pa do LII. sveska (1935. - 1949., tiskan 1950.) Vjesnik uređuje
Abramić. Od LIII. sveska (1950. - 1951., tiskan 1952.) časopis priprema uredništvo na čijem
je čelu ravnatelj.

Bullettino je počeo izlaziti na talijanskom jeziku jer je talijanski tada bio, kako piše
Glavinić u uvodniku prvog sveska, diplomatski jezik arheologije. Premda hrvatski nije bio
isključen s njegovih stranica, talijanski se zadržao sve do kraja Prvoga svjetskog rata. Potom
je godine 1920. Bulletino pohrvaćen u Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku (sv.
XLIII). Sljedeća promjena naslova uslijedila je 2005., kad se časopis pojavljuje pod nazivom
Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku (sv. 98), u novom dizajnu i većem formatu, a
godine 2014. vraćen mu je prethodni naslov (sv. 107).

U početku je Bullettino objavljivan u 12 brojeva koji su tvorili jedno godište, odnosno
svezak. Taj je način zadržan sve do sveska XXIX/1906., a potom izlazi odjednom cijeli
svezak. Urednici su nastojali održati redovito godišnje izlaženje, ali su ih u tome omeli Prvi
svjetski rat i nadolazeće krize. Do velikog zastoja u izlaženju došlo je nakon godine 1928.,
tako da su do godine 1950. objavljena samo tri obimnija sveska (L., LI., LII.). To je i razlog
one zamršene numeracije po kojoj određeni svezak izlazi za jednu godinu, a tiska se sljedeće.
Kao osobitost Bullettina, odnosno Vjesnika treba spomenuti ovitke njegovih sveščića,
odnosno korice, jer su na njima (sve do sv. XLIX/1926. - 1927.) objavljivane različite vijesti,
članci i dokumenti pa njihov nedostatak u pripadajućem godištu čini taj svezak nepotpunim.
Časopis je izlazio isključivo kao glasilo splitskog Arheološkog muzeja, no nakon
Drugoga svjetskog rata, tj. od sv. LIII/1950. - 1951. (tiskan 1952.) ujedno postaje i glasilom 
Arheološkog muzeja u Zadru. To je potrajalo do sv. LVI - LIX/1954. - 1957., tj. do 1960., kad
je zadarski Muzej pokrenuo svoju Diadoru.

Na stranicama Bullettina/Vjesnika objavljivani su tekstovi koji su obuhvaćali prostor
od sjeverne Dalmacije do Boke kotorske, a odnosili su se na razdoblja od prapovijesti do 19.
stoljeća. Pritom Vjesnik nije bio ograničen samo na arheologiju i povijest te njihove pomoćne
znanosti već su u njemu svoje mjesto našli i radovi iz povijesti umjetnosti, zaštite spomenika,
restauratorstva, povijesti književnosti, filologije, antropologije, knjižničarstva, zemljopisa,
glazbe, urbanizma itd. S vremenom su Vjesnikovi prostorni i vremenski okviri suženi, zbog
pojave drugih, specijaliziranih časopisa.

Suradnici Bullettina/Vjesnika bili su mnogi istaknuti znanstvenici, iz zemlje i
inozemstva, a od muzejskih djelatnika najplodniji suradnik bio je, naravno, don Frane Bulić,
koji je ponekad ispunjavao gotovo cijelo godište.

Nemoguće je u kratkom pregledu nabrojiti sve o čemu je u Vjesniku pisano. Može se navesti
samo da je najviše radova bilo posvećeno Saloni/Solinu, zatim Splitu, Dioklecijanu i
njegovoj palači te nalazima iz Narone i Ise. Tematski su posebno zastupljeni: epigrafija,
crkvena i građanska povijest, hagiografija (osobito pitanje sv. Dujma), numizmatika,
paleografija, zaštita spomenika, umjetnost i djelatnost Muzeja. U slučaju kada je neki rad
prethodno bio tiskan u drugoj publikaciji, a Bulić je smatrao da zavrjeđuje svoje mjesto i u
Bullettinu, on je naručivao njegove prijevode ili separate te ih objavljivao u Vjesniku ili
prilagao kao suplemente. Od nearheoloških članaka spomenut ćemo samo one o zvoniku
splitske katedrale, Marku Maruliću, zvonima i orguljama u Dalmaciji, slikaru Jurju
Čulinoviću, polemičke rasprave o Mljetu ili Malti kao mjestu brodoloma sv. Pavla i drvenoj
gotičkoj skulpturi u Splitu.

U časopisu su objavljeni mnogi nekrolozi djelatnicima i suradnicima Muzeja te
drugim poznatim istraživačima i uglednicima. U njemu se donose i prikazi te ocjene
publikacija. Od sv. XLV/1922. uvodi se rubrika Bibliografija, u pravom smislu te riječi, u
kojoj se radovi donose po izdanjima, a sustavno razrađenu podjelu dobila je od L. sveska.

Jednaku vrijednost imaju i dodaci Bullettina/Vjesnika, suplementi, koji su po opsegu,
broju stranica, često bili prave knjige. Oni su navedeni u sadržaju, ali imaju posebne korice i
posebnu paginaciju. Od brojnih vrijednih suplemenata istaknut ćemo samo rad Kerubina
Šegvića o sv. Dujmu (XXIV/1901.) koji je izazvao veliku polemiku i bio zaplijenjen, opis
zbirke gema Meneghelli iz Zadra (XXIV/1901.), Bulić-Bervaldijevu kronotaksu solinskih i
splitskih biskupa (XXXV/1912.), Stockertov rad o spalatinima (XL - XLII/1917. - 1919.),
Pivčevićevu Povijest Poljica (XLIV/1921.), studiju Viktora Novaka o Splitskom evanđelistaru
(XLVI/1923.), Bulićev rad o razvoju arheoloških istraživanja u Dalmaciji (XLVII -
XLVIII/1924. - 1925.), Stjepčevićevu povijest Kotora i Grblja (LII/1935. - 1949.), Rendić-
Miočevićevu Ilirsku onomastiku na latinskim natpisima Dalmacije (LII/1935. - 1949.),
Bulićevu sintezu Po ruševinama stare Salone (79/1986.) i trosveščane Radove XIII.
međunarodnog kongresa za starokršćansku arheologiju (87 - 89/1994. - 1996.). Na kraju
spomenimo podacima bogata izvješća o djelatnosti Konzervatorskog ureda koja su objavljena
za godine 1920. - 1925. (XLIII/1920. - XLVII - XLVIII/1924. - 1925.).

U znak priznanja za iznimne rezultate na području razvoja arheologije Vjesnik je
godine 1980., u povodu stote obljetnice izlaženja, dobio zlatnu plaketu Grb Splita.